Čelici s visokim udjelom ugljika slomili su se mnogo puta, poput osovina izrađenih od čelika 45#, koje će se slomiti nakon kratkog razdoblja korištenja. Uzimanjem uzoraka slomljenih dijelova i metalografskom analizom često je nemoguće pronaći uzrok, čak i ako je teško pronaći neke razloge, to nije pravi razlog.
Kako bi se osigurala veća čvrstoća nekih materijala od nehrđajućeg čelika, nehrđajućem čeliku mora se dodati ugljik, a željezni karbidi će se istaložiti. S elektrokemijskog gledišta, željezni karbid djeluje kao katoda za ubrzavanje reakcije anodnog otapanja oko supstrata. Povećanje volumnog udjela željeznih karbida unutar mikrostrukture također se pripisuje svojstvima niskog vodikovog prenapona karbida.
Radon se lako stvara i adsorbira na površini čelika. Kada se atomi kisika infiltriraju u čelik, volumni udio radona može se povećati, što značajno smanjuje otpornost materijala na kisikovu krtost.
Što je veći sadržaj ugljika, niži je koeficijent difuzije kisika i veća je topljivost kisika. Znanstvenik Chan jednom je predložio da je potencijal precipitata (kao mjesta zamke za atome vodika) i raznih defekata rešetke kao što su pore proporcionalan sadržaju ugljika, a povećanje sadržaja ugljika će inhibirati difuziju kisika jer specifični koeficijent difuzije kisika je također niža.
Budući da je sadržaj ugljika proporcionalan topljivosti vodika, što je veći volumni udio karbida kao hvatača atoma vodika, što je manji koeficijent difuzije vodika unutar čelika, to je veća topljivost vodika, a topljivost vodika također sadrži informacije o difuzibilnom vodiku, tako da je osjetljivost na vodikovu krtost, s povećanjem udjela ugljika, smanjuje se koeficijent difuzije vodikovih atoma i povećava površinska koncentracija kisika, što je uzrokovano smanjenjem prenapona kisika na površini čelika.
